U Dubrovniku su krajem aprila predsjedavajuća Savjeta ministara BiH Borjana Krišto i hrvatski premijer Andrej Plenković potpisali međudržavni sporazum o izgradnji Južne gasne interkonekcije između BiH i Hrvatske.
Riječ je o projektu kojim bi BiH bila povezana sa hrvatskim gasnim sistemom i LNG terminalom na Krku, čime bi se smanjila zavisnost od ruskog gasa koji trenutno dolazi preko Srbije i gasovoda „Turski tok“.
Gasovod bi išao pravcem Split – Zagvozd – Posušje – Tomislavgrad – Kupres – Bugojno – Travnik, sa dodatnim krakovima prema Mostaru, Livnu, Tuzli i drugim gradovima Federacije BiH.
Međutim, ovaj projekat otvorio je i politička pitanja, posebno zbog činjenice da je godinama kao prioritet za Republiku Srpsku predstavljana istočna interkonekcija sa Srbijom. Taj projekat trebalo je da omogući direktno povezivanje sa gasnim sistemom Srbije i dodatno učvrsti energetske veze sa Beogradom, ali konkretna realizacija nije pokrenuta.
Istovremeno, vlasti u BiH i dio međunarodne zajednice ubrzano su podržali projekat povezivanja sa Hrvatskom. Mediji navode da je u cijeli proces snažno uključena i američka administracija, dok je kao investitor određena američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy.
BN televizija objavila je da je vlast u Republici Srpskoj „promijenila kurs“, podsjećajući da su ranije postojala uslovljavanja i protivljenje ovom projektu, dok je sada data saglasnost za realizaciju Južne interkonekcije.
Zagovornici projekta tvrde da BiH mora imati alternativne pravce snabdijevanja gasom i da je diverzifikacija energenata ključ energetske sigurnosti.
Sa druge strane, kritičari upozoravaju da je zanemarena mogućnost jačeg povezivanja sa Srbijom kroz istočnu interkonekciju, te smatraju da se politički i energetski prioriteti mijenjaju pod pritiskom zapadnih centara moći i interesa Hrvatske i SAD-a. Dio javnosti postavlja pitanje zbog čega projekat sa Srbijom godinama stoji, dok je hrvatska interkonekcija dobila ubrzanu političku podršku i međunarodni vjetar u leđa.