Ponekad godine prođu, život odvede ljude na različite strane svijeta, ali neka dobrota ostane duboko u čovjeku – zauvijek zapamćena.
Tako je i Mirsad Terzić – Terza, poslije mnogo godina, nosio u sebi uspomenu na svoju nastavnicu Dulović Maru Gordanu.
Kao dječak, zbog brojnih „nestašluka“, bio je prebačen iz škole u Kozluku u školu u Zvorniku. Nova sredina, novi ljudi i nesigurnost nisu bili laki za jednog mladog čovjeka koji je tek tražio svoje mjesto među vršnjacima.
U tim danima, nastavnica Mara pokazala je ono najvažnije – razumijevanje. Znala je kada treba pružiti podršku, kada zaštititi učenika i kada vjerovati u njega, čak i onda kada možda ni sam nije vjerovao u sebe. Njena riječ, strpljenje i ljudskost ostali su duboko urezani u Terzino sjećanje kao tiha, ali snažna životna smjernica.
Život ga je potom odveo u teške godine rata. Otišao je u Njemačku, gdje je radio, stvarao porodicu i gradio novi život. Ipak, Kozluk nikada nije zaboravio.
Danas, pred penziju, ponovo dolazi u rodni kraj kao predsjednik i osnivač Udruženja „Nova svjetlost“, koje već godinama uspješno organizuje višednevnu manifestaciju „Susreti na Drini“ krajem jula.
Ali, među svim uspjesima i životnim iskustvima, ostala je jedna tiha želja – da ponovo sretne svoju nastavnicu Maru i kaže joj samo jedno: hvala.
Taj susret dogodio se 21. maja 2026. godine u restoranu „Avala“. U prisustvu prijatelja i poznanika, nastavica Mara i Mirsad proveli su jedno posebno, emotivno veče.
Uz večeru, smijeh i prisjećanje na školske dane, nizale su se anegdote koje su vraćale vrijeme unazad. Godine su nestajale u razgovoru punom topline, jednostavnosti i iskrene emocije.
Na kraju večeri, uz srdačan zagrljaj i poklon koji je Mirsad uručio svojoj nastavici, svi prisutni su mogli osjetiti koliko jedna rečenica, jedan gest i jedno „vjerujem u tebe“ mogu ostaviti trag za cijeli život.
Nastavnica Mara bila je iskreno dirnuta ovim susretom, ali i svi koji su imali privilegiju da prisustvuju tom trenutku – trenutku u kojem se zatvara jedan životni krug.
Učitelji i nastavnici često nisu svjesni koliko njihove riječi, razumijevanje i podrška mogu obilježiti nečiji život. Jedan gest dobrote ponekad ostane u srcu decenijama.
Ova priča podsjeća da se dobrota nikada ne zaboravlja i da je zahvalnost jedna od najljepših ljudskih osobina.
Piše: Olivera Spremo