Dok su kiše neumorno padale, činilo se da priroda testira granice izdržljivosti starog Đurđev grada. Nažalost, test nije položen. Dijelovi ovog istorijskog lokaliteta su se urušili, ali ono što najviše boli nije sama kiša – već tišina onih koji bi trebalo da reaguju.
Jer, ruku na srce, padavine su sezonska pojava. Nemar, s druge strane, izgleda kao trajno stanje.
Građani već godinama upozoravaju na zapuštenost i nedostatak ulaganja u očuvanje ovog simbola prošlosti. Međutim, reakcije nadležnih su, po običaju, ostale negdje između “razmotrićemo” i “nije prioritet”. U međuvremenu, Đurđev grad je odlučio da sam “podnese ostavku” – komad po komad.
I dok se kamenje osipa, turisti se takođe osipaju – ali u drugom pravcu. Umjesto da ostanu i istraže ono što je preostalo, sve češće biraju da produže za Sarajevo, gdje ih barem ne dočekuju ruševine bez objašnjenja.
A naša turistička organizacija? Ona, čini se, ima jasnu strategiju – ako već nemamo šta pokazati kod kuće, hajde da goste elegantno prebacimo preko mosta. Tako turisti, umjesto Đurđevog grada, dobiju ekskluzivnu turu u Srbiju, uz bonus obilazak bunkera. Jer ništa ne govori “dobrodošli” kao podzemni objekti i osjećaj da ste skrenuli negdje pogrešno.
Ironija je potpuna – imamo istoriju, imamo lokaciju, imamo priču. Nemamo samo volju.
Možda jednog dana, kada i posljednji kamen odluči da napusti svoje mjesto, shvatimo da se kulturno nasljeđe ne može obnoviti kao predizborno obećanje – preko noći i bez temelja.
Do tada, Đurđev grad ostaje simbol. Ne slavne prošlosti, već sadašnje ravnodušnosti.